Nakon mog povratka sa Sicilije, uz jednu kafu mi je rečeno da mene čovjek nema što da pita kako mi je negdje bilo, jer kao da me smara to pitanje – kao da ne mogu sve to što sam proživjela da prepričam. I nije daleko od istine ta konstatacija. Nakon sinoćnjeg pakovanja sam počela da razmišljam o ovome tekstu (znajući da će me sačekati pitanje blogodržnice – Gdje mi je blog?!). Kako pretočit’ Istanbul u slova?
Prije putovanja, koje već godinama želim ali nikako da se stvari poklope, kupila sam Pamukov Istanbul i prelistala ga – negdje me strah uhvatio da će me ili knjiga razočarati ili da će me navesti na pogrešan trag. I ostavila sam je.
Sa jedne strane je istorija – sa druge strane je njena nasljednica; nasuport obje – život. A između njih – Bosfor. Kao i Pamuk, ponekad mislim da ”život ne može biti tako grozan”. ”Uprkos svemu, čovjek na kraju može izaći da prošeta po Bosforu.”. Bosfor budi sva čula aspolutno. I uliva nevjerovatan spokoj. Teško da što može parirati predivnoj slici starijih ljudi koji u odjelima pecaju ili grickaju sjemenke… ili tek jedva podignu glas bacajući kockice na tavlu dok u daljini nazirete Dolmabahče. Ustati sa jedne u nizu klupa uz Bosfor je tada nemoguće. Čak i kada se udaljite od Bosfora on je tu – iza vas. Baš kao i sjajno riješene tramvajske pruge, stalno vas prati. Pa i onda kad se kao ja odlučite za odlazak do Hajdarpašine željezničke stanice, ili što bi rekla moja saputnica ‘’kad je povedem u hodočašće’’. Tad nailazite na ogromne kasarne, brojne kuće i naselja gdje jedva srijećete osobu na ulici koja vam uvijek (bez greške) govori da imate još 5 minuta do svoga odredišta. Pet je, pogađate, vrlo relativan pojam. Ovo, kako reče saputnica, hodočašće morate završiti pogledom na Sirkeci stanicu, nekad posljednju stanicu Orijent ekspresa, i drangulije u kojima uživate u Hafiz Mustafa slastičarni. Predivni kolači, pogled na Sirkeci, Bosfor i Galata most uz Emineni trg… Probajte još da izađete sa mosta preko ove fenomenalne petlje i poželjećete da sjednete i da vas zora tu nađe. Naravno, ako ste preskočili kao i mi da pročitate da je to najkomplikovaniji saobraćajni čvor u Istanbulu.
Kontrasti koje Istanbul sa sobom nosi su nevjerovatni. Istorija koja korača uporedo sa vama, ili je vi pokušavate sustići – ne bih znala, ali je tu. Pod ruku sa njom je moderna strana bajke. Na Sultanahmetu se okrećete i pitate da li će se Aladin negdje pojaviti jer je sve nekako magično zahvaljujući svjetlima i mirisima koji se prepliću. Ljudi naviru sa svih strana i jednako brzo nestaju. Sve vrijeme sam se pitala što se dešava sa žamorom… prosto nestaje – gubi se, i nemate osjećaj da milioni ljudi prolaze, govore, traže… Čudno je to i na Istiklalu gdje oko 3 miliona ljudi dnevno prođe. Ne razlikuje se mnogo od ma koje evropske avenije – i tu je Istanbul najmanje Istanbul. Osim na njenom početku i kraju. I bočnim uličicama. I činjenici da smeća nema, uprkos hordama ljudi koji idu… idu… i idu… U Istanbulu ništa nije već viđeno. Možda vam se samo učini da jeste.
Pamuku se vraćam na sljedećem letu – prekookeanskom. Ne bih li se vratila Istanbulu. A blogu, možda i sa praktičnim detaljima iz grada u kome ljudi žive istoriju.
Inače, uvijek sam željela da pišem putopise, al ne ide. Zato mi putovanja idu 🙂
Comments (0)