Istanbul – hedonističko putovanje

2012 AH Blog Hedonisticko putovanje

Nakon mog povratka sa Sicilije, uz jednu kafu mi je rečeno da mene čovjek nema što da pita kako mi je negdje bilo, jer kao da me smara to pitanje – kao da ne mogu sve to što sam proživjela da prepričam. I nije daleko od istine ta konstatacija. Nakon sinoćnjeg pakovanja sam počela da razmišljam o ovome tekstu (znajući da će me sačekati pitanje blogodržnice – Gdje mi je blog?!). Kako pretočit’ Istanbul u slova?

Prije putovanja, koje već godinama želim ali nikako da se stvari poklope, kupila sam Pamukov Istanbul i prelistala ga – negdje me strah uhvatio da će me ili knjiga razočarati ili da će me navesti na pogrešan trag. I ostavila sam je.

Sa jedne strane je istorija – sa druge strane je njena nasljednica; nasuport obje – život. A između njih – Bosfor. Kao i Pamuk, ponekad mislim da ”život ne može biti tako grozan”. ”Uprkos svemu, čovjek na kraju može izaći da prošeta po Bosforu.”. Bosfor budi sva čula aspolutno. I uliva nevjerovatan spokoj. Teško da što može parirati predivnoj slici starijih ljudi koji u odjelima pecaju ili grickaju sjemenke… ili tek jedva podignu glas bacajući kockice na tavlu dok u daljini nazirete Dolmabahče. Ustati sa jedne u nizu klupa uz Bosfor je tada nemoguće. Čak i kada se udaljite od Bosfora on je tu – iza vas. Baš kao i sjajno riješene tramvajske pruge, stalno vas prati. Pa i onda kad se kao ja odlučite za odlazak do Hajdarpašine željezničke stanice, ili što bi rekla moja saputnica ‘’kad je povedem u hodočašće’’. Tad nailazite na ogromne kasarne, brojne kuće i naselja gdje jedva srijećete osobu na ulici koja vam uvijek (bez greške) govori da imate još 5 minuta do svoga odredišta. Pet je, pogađate, vrlo relativan pojam. Ovo, kako reče saputnica, hodočašće morate završiti pogledom na Sirkeci stanicu, nekad posljednju stanicu Orijent ekspresa, i drangulije u kojima uživate u Hafiz Mustafa slastičarni. Predivni kolači, pogled na Sirkeci, Bosfor i Galata most uz Emineni trg… Probajte još da izađete sa mosta preko ove fenomenalne petlje i poželjećete da sjednete i da vas zora tu nađe. Naravno, ako ste preskočili kao i mi da pročitate da je to najkomplikovaniji saobraćajni čvor u Istanbulu.

Kontrasti koje Istanbul sa sobom nosi su nevjerovatni. Istorija koja korača uporedo sa vama, ili je vi pokušavate sustići – ne bih znala, ali je tu. Pod ruku sa njom je moderna strana bajke. Na Sultanahmetu se okrećete i pitate da li će se Aladin negdje pojaviti jer je sve nekako magično zahvaljujući svjetlima i mirisima koji se prepliću. Ljudi naviru sa svih strana i jednako brzo nestaju. Sve vrijeme sam se pitala što se dešava sa žamorom… prosto nestaje – gubi se, i nemate osjećaj da milioni ljudi prolaze, govore, traže… Čudno je to i na Istiklalu gdje oko 3 miliona ljudi dnevno prođe. Ne razlikuje se mnogo od ma koje evropske avenije – i tu je Istanbul najmanje Istanbul. Osim na njenom početku i kraju. I bočnim uličicama. I činjenici da smeća nema, uprkos hordama ljudi koji idu… idu… i idu… U Istanbulu ništa nije već viđeno. Možda vam se samo učini da jeste.

Pamuku se vraćam na sljedećem letu – prekookeanskom. Ne bih li se vratila Istanbulu. A blogu, možda i sa praktičnim detaljima iz grada u kome ljudi žive istoriju.

Inače, uvijek sam željela da pišem putopise, al ne ide. Zato mi putovanja idu 🙂

Pisano za blog Nedovršena rečenica, 17. april 2012.

Comments (0)

Leave a Comment