Pamuka još nijesam završila – sram me bilo. U avionu do Amerike sam zaspala negdje na pola, čini mi se, i odlučno ostavila da ga završim u povratku. Vratila se jesam, ali Pamuk i dalje stoji na polici (izluđuju me moje nedovršene knjige). Baš kao i nedovršena putovanja. Ali mi nekako lakše da se latim avionske karte, hotela i, pogađate, ponovnog odlaska u Istanbul. Smjena ljeta i jeseni, septembar, koncert RHCP i Istanbul – sve ono što još treba vidjeti. To me podsjetilo da je prethodni blog na temu Istanbula, takođe, ostao nedovršen.
Drugi nastavak je priča o Zlatnom rogu – starom dijelu evropskog Istanbula.
Dolazak na aerodrom se ne razlikuje mnogo od slijetanja na neki drugi gdje horde i horde ljudi sa svih krajeva svijeta lutaju tražeći ili svoju destinaciju ili kofer koji je eventualno stigao. Dakle, savjet broj 1: ručni prtljag! Uštedjećete sebi barem pola sata… a i do sat. Makar na Ataturk aerodromu. Dolazak sa aerodroma Ataturk je sam po sebi doživljaj: sa jedne strane je grade, sa druge sve vrijeme Mramorno more. Mi smo se odlučile za taksi (20€), a gradski prevoz je takođe na raspolaganju i vodi do srca Sultanahmeta – centra Zlatnog roga i svega što se dešava u ovome dijelu. Nego, ko će misliti o tome. Lakše je bilo naglaviti sa taksistom koji ne zna engleski i ne zna gdje je hotel.
Odabir hotela: provjeriti dobro – booking.com, tripadvisor i/ili neko ko je već bio. U svakom slučaju malo više dobre volje i koji osmjeh iz svih rukava i sve će doći na svoje. Uostalom, hotel treba da posluži samo za spavanje od nekolika sata i to je to.
Obilazak znamenitosti: neka mi lokalne i sve ostale agencije ne zamjere al’ bez njih lagano sve može. Fama oko gužvi je zapravo samo fama. Osim u Dolmabahče palati gdje je red zaista podug i spor (avaj, jedan šalter radi) svuda se red vrlo brzo topi (u Topkapi palati je radilo nekih 6 šaltera čini mi se). Dakle, oči otvorene, mapa u ruci i plan (Internet može dobro posao da odradi). Za sve veće znamenitosti najbolje je doći odmah u 9h, kada se većina otvara, i razgledati – a onda je ostatak dana pred vama. Za svaku treba obratiti pažnju na (ne)radne dane jer su čudno ”odabrani”.
Moj prvi pohod na Istanbul je trajao 6 dana, tek toliko da se navučem i da već u septembru krenem u nastavak pohoda. Svjesna da nema šanse da sve vidim, pravila sam selekciju što ”ovog puta, a što drugi put”.
- Šetnja Sultanahmet dijelom vraća u prošlost. Rekoh već da je samo Aladin sa svojom čarobnom lampom trebalo da se pojavi odnekud. Ovaj kraj se razlikuje od svega ostalog jer i danas živi prošlost i duh starog vremena. Pogledi se sami lijepe na stare zgrade, po koju ruševinu i moderni život koji se odvija u sred svega toga. Večernja šetnja se razlikuje od one dnevne pa se Hipodromu morate vratiti barem dva puta. Uostalom, sve je tu – i htjeli ne htjeli (suludo) put vas sam vraća upravo ovdje. Ovaj nekada hipodrom i dalje krase Egipatski obelisk, Konstantinov stub i Zmijski stub.
- U blizini je i Basilica Cisterna/Yerebatan sarayi za čiji ulaz ćete platiti 5 eur, i za čije razgledanje treba izdvojiti do pola sata. Po ko zna koji put ćete se zapitati ”da li je moguće da su ovi ljudi ovo uradili”.
- Topkapi palata/Topkapı Sarayı traži vašu pažnju na nekih sat do sat i po. Uz dužno poštovanje svemu unutra, predivnim prostorijama i drangulijama koje su preostale, pogled na Bosfor sa Konyali Lokantasi Topkapi vrijedi koliko i sunčan dan. Za posjetioce je zatvorena utorkom, i cijena ulaznice za palatu i harem je nepunih 20 eura. Restoranu se može pristupiti samo po ulasku u samu palatu.
- Hagia Sophia/Ayasofya vas teško može ostaviti ravnodušnim – što zbog priče svima poznate što zbog grandioznosti same građevine. U Ayasofya-u ne možete ući ponedjeljkom, a ulaz je oko 10 eur.
- Sultanahmet džamija/SultanahmetCamii plijeni – plavo je plavo, ipak. Tu ćete primjetiti dosljednost u poštovanju običaja uprkos značaju koji turisti imaju. Ne znam da li mi je fascinantnija bila sama unutrašnjost ili spoljašnost. Ulaz je besplatan i osim u vrijeme molitve otvorena je za sve.
- Kapali čaršija/Büyük Çarşı i Egipatski bazar/Mısır Çarşısı su nešto što vrijedi vidjeti, naročito Egipatski bazar zbog mirisa i boja, ali ja za ovo dvoje nijesam imala živaca. Vjerujem da ću u nekom od narednih putovanja smoći snage za cjenkanje duže od 5 sekundi (bez tavle se nijesam mogla kući vratiti), ali nadomak njih su Univerzitet i Eminonu trg koji su ovoga puta imali apsolutni prioritet. Oba Bazara su otvorena svakim danom osim nedjeljom, od 9h do 19h.
- Eminonu trg je nevjerovatan – živopisan iako prilično siv, sav spetljan i vaš izlaz ka Aziji i modernom dijelu Istanbula. Tu je Sirkeci stanica, posljednja stanica Orijent ekspresa. I jedno predivno mjesto kome se morate vraćati – poslastičarna Hafiz Mustafa1864.
No o tome u narednom pisanju – moderni Istanbul i Azija ostaju za posebnu temu, kao i đakonije zvane iće i piće 🙂
Comments (1)